Uzgredni zapisi Vehida Gunića: Bajro Redžić

Nije dao reći da je autor ili kompozitor. On je bio samo narodni umjetnik

Vehih Gunić na mezaru Bajre Redžića

Odlaskom Bajre Redžića u novembru 2004. godine, otišla je čitava antologija onoga najboljeg što je naš narod iznjedrio u oblasti koju imenujemo kao tradicionalna bosanska lirska gradska pjesma sevdalinka.

U Bajri Redžiću, kao nikada do sada, sretno su se bili sjedinili pjevač i harmonikaš, iako je on sam smatrao da je sevdalinka veoma mnogo izgubila pojavom harmonike kao loše zamjene za saz. Dakle, govorim o prvom među najboljim, o samoukom narodnom geniju koji je sevdalinku duboko proživljavao, u koju je unosio sebe cijeloga, koji je uz sevdalinku bolovao, žalovao i radovao se kao dijete.

Profesor dr. Rašid Durić početkom 2006.godine završio je knjigu o Bajri za koju još nije nađen izdavač u kojoj će se o rahmetli Bajri naći i ocjena da je u njemu bio "... sadržan karakterističan način pjevanja sevdalinke: slobodan ritam, širok melizmatski raspon...."
   
Ranu mladost Bajro Redžić proveo je u Banjaluci gdje je, pokatkad i krišom, kad god mu se ukazala prilika, slušao znamenite i velike banjalučke pjevače i pjevačice kakvi su bili Muhamed Čejvan, Hakija Karabegović, Vlado Zeljković, Rasema Katana, pa i Enver Ekić. Sve se to na najljepši način odrazilo i na Bajrin način i doživljaja i odgonetanja sevdalinke. Ipak, od samih svojih početaka, najviše je  bio oduševljen Zaimom Imamovićem i Zaimovom pjesmom.
    
Dobri čovjek, pjevač i harmonikaš Bajro Redžić, prošao je kroz život pjevajući i svirajući. Svi bolji poznavaoci sevdalinke svrstat će ga u sami vrh znamenitih tumača ove naše pjesme. Sa sigurnošću tvrdim da nije bilo sevdalinke koju on nije znao odvirati i otpjevati sa mnogo diskretnog senzibiliteta, proživljeno, onako kako to čine pravi istinski tumači ove naše pjesme. Kakve li su sve štetočine i spodobe do sada snimale ploče i druge nosače tona i slike, dok naš Bajro se zaputio na pravedniji svijet, a da iza sebe nije ostavio namjenski snimljenu ploču ili CD. A bio je među najboljim i najautentičnijim.

Svoje prave, možda najzvjezdanije pjevačke trenutke, doživio je podstarost, tek 2003. godine kada smo na programu TV SA "oživjeli" naše Meraklije. Pjevao je rijetko izvođene, malo poznate ili gotovo nepoznate sevdalinke kakva je, recimo, ona Mašin-firer napio se vina koja u pamćenju drži katastrofalni požar u Travniku 1903. godine.

Rođen je 1944. godine u selu Polje kod Cazina. To je kraj do kojeg je sevdalinka jedva dobacila, jer su krajišnici mahom baštinili epske pjesme toga kraja. Bajro je baštinio sevdalinku. Mnogi su dobijali ili gubili opklade kladeći se: zna li ili ne zna Bajro tu i tu pjesmu. Bajro je znao sve pjesme. Ili, ako se desilo da ne zna, onda bi rekao da je tekst zaboravio, ali da će se sjetiti.

U njegovoj kući sam ga pitao da li zna pjesmu "Oj, Mediha, očinjeg ti vida", koju sam prethodno, da on ne vidi, improvizirao na papiru. Rekao je da zna, ali je zaboravio tekst. Dao sam mu tekst. Nekoliko puta ga je pogledao, pročitao, ponovio u sebi i, kao da je do tada stotinu puta tu pjesmu otpjevao, zapjevao. Njemu se, kako je umio reći, „ni jedna pisma nije otela". Ako nije znao melodiju, on bi sam, kako bi to Antun Hagi rekao, svaku pjesmu "na kajdu stavio".

Nije dao reći da je autor ili kompozitor. On je bio samo narodni umjetnik. Mjesec dana prije smrti rekao mi je da je konačno pokrio kuću i da nikome nije dužan ni centa. To mu je bilo veoma važno. Bilo mu je važno i da njegova brojna porodica: supruga, kćeri, sinovi i unučad koje je poput kvočke okupljao oko sebe, ne bude gladna i da ne bude nikome dužna.
   
Nažalost, ni Cazin ni njegovi sugrađani, ni danas, sedam godina poslije Bajrine smrti, nisu svjesni kakvog su autentičnog, samoniklog narodnog umjetnika imali u svojoj sredini. Grupa mladih ljudi okupljenih oko Portala CAZIN.NET prije nekoliko godina, uz velike napore i minimalnu finansijsku podršku, organizirala je manifestaciju KRAJ TANANA ŠADRVANA - SJEĆANJE NA BAJRU REDŽIĆA.

Sala Doma kulture bila je dupke puna, a to znači da je bilo oko 200 posjetilaca. A gore, u blizini, mladim Cazinjanima i mrtvome Bajri, iste večeri i u isto vrijeme, pred možda čak hiljadu posjetilaca, bila je suprotstavljena jedna pevaljka iz unutrašnjosti Srbije. Bajro je i tu bitku dobio, a ja sam ostao preneražen i poražen do bola. Mršava je utjeha da je Općinsko vijeće Cazina usvojilo odluku da se jednoj ulici dadne ime Bajre Redžića.

Bio sam ovih dana u Cazinu, ali mi niko nije znao reći gdje je ta i koja je ta ulica. Bajrino rodno selo Polje čuva uspomenu na svoga slavnog mještanina. Seosko kulturno-umjetničko društvo iz Polja odnedavno nosi Bajrino ime. Aferim Poljani! Ako bude pravde, estetike i poštenja, Bajri Redžiću hitno treba dodijeliti odjel u Art kući sevdaha. Vjerodostojnijeg i svestranijeg tumača sevdalinki mi nismo imali i ko zna da li ćemo ikada više imati.

Na bolji i pravedniji svijet Bajro Redžić preselio je 23. novembra 2004. godine. Nikome nije ostao dužan, a mi njemu, makar samo ovako i ovoliko, vraćamo dug kojim je mnoge od nas zauvijek zadužio svojom pjesmom, svirkom i nesvakidašnjom duševnom ljepotom i dobrotom.


Prijavite se ne feed komentara Komentara (0 poslano)

ukupno: | prikazano:
Molimo da se prijavite i/ili registrirate kako bi mogli komentirati članak.

Prijavi se

GALERIJA SLIKA