Ćazim Čolaković: Pomišljao sam na samoubistvo!

Doktori u Njemačkoj dijagnosticirali mu rak kostiju što se, srećom, pokazalo pogrešnim U februaru operacija kičme nakon koje više neće biti pokretan kao prije

Kada je 21. augusta, 2011. godine u mjestu Njuhe, između Ustikoline i Goražda na rijeci Drini stradao vozeći skuter, popularni pjevač narodne muzike, te interpretator izvornih pjesama BiH i Sandžaka, Ćazim Čolaković nije mogao ni sanjati da će ga taj nesretni događaj vezati za krevet, da će uslijediti  jedna operacija za drugom, da će mu jedan ljekar u Njemačkoj dati pogrešnu dijagnozu, te da će nakon toga pomišljati i na samoubistvo!

Posjetili smo ga u njemačkom gradu Milhajmu. Kada smo ušli u njegov dom, potekle su mu suze na oči, a onda je rekao:

- Lijepo je da ima još neko iz vanjskog svijeta, osim moje porodice, da misli na mene. Hvala vam što će čitaoci "Express-a" imati priliku da saznaju da sam još živ, bolestan ali živ.

A prisjećajući se nesreće, sada priča:

- Ni sam ne znam šta mi je tada bilo. Taj skuter je jednostavno moja strast i nije mi bilo prvi put da vozim. Ipak, možda mi je u tom momentu naglo skočio ili pao šećer u krvi pa sam možda na kratko izgubio i svijest, tako da je došlo do nesreće. Letio sam nekih 25 do 30 metara kroz vazduh, ali imao srecu da padnem na neko granje, a ne na kamenje. Ipak, i to je bilo dovoljno da dobijem ozljede usta, obrva, glave, te na kraju i noge.

Mada se  činilo da smo došli u nezgodno vrijeme jer je Ćazima baš boljelo, ipak nas je domaćinski primio i zamolio da ostanemo.

- Bit će meni opet brzo bolje - prozborio je kroz stisnute zube.

Šta se dalje odvijalo sa vama nakon pada?

- Sjećam se kao kroz maglu da su mi u Domu zdravlja u Goraždu zaustavljali krvarenje, a nakon toga su me prebacili u Urgentni centar u Sarajevu i tu me je medicinsko osoblje dobro primilo i brinulo se za mene. Moja mlađa kćerka Melisa tada je bila u Sandžaku kod roditelja Mirze Šoljanina, da bi nakon što je saznala za mene odmah došla. Onda ju je Mirza doveo na aerodrom, te smo avion ADAC-a odletjeli za Minhen. Tamo su nas čekla kola hitne pomoći koja su mene odmah dalje odvezla za bolnicu u blizini mjesta gdje živim. Nakon toga uslijedila je operacija noge, pa se onda rana inficirala, a nakon toga uslijedila je antibiotska terapija, pa jedna operacija za drugom...

Nije noga bila samo problem, već i leđa...?

- Da, ja sam se žalio da me bole leđa ali tada nisu tome pridavali mnogo pažnje, ali su me na kraju odveli na obični rentgen na kome se ne vide svi ti sitni uboji, prelomi kostiju, a mene je i dalje boljelo. Davali su mi jake tablete protiv bolova, da bi na kraju završio na morfijumu. Opet sam završio u Evangelističkoj bolnici da bi mi zamjenik glavnog šefa bolnice, profesor doktor Trapmann jednostavno rekao da sam neizlječiv slučaj i da imam agresivni rak kostiju. Moj svijet se srušio. U meni se sve odjenom ubilo, imao sam osjećaj da mi se duša odvaja od tijela, a jedina misao mi je bila kako da dođem do prvog drveta ili neke visoke zgrade da skočim i da se ubijem. Nisam želio da doživim da imam velike bolove, da sve metastazira u u meni. Tada sam plakao kao malo dijete i opraštao se od života i svoje porodice.

Tada brigu o Vašem zdravlju preuzima sin Adis?

- Da, i to je bila moja velika sreća. Moj Adis radi u  dijagnostičkom centru koji se zove "Preventikum Essen" i to je centar gdje se vrše dijagnoze svih bolesti u cijelom svijetu. Njegov šef Baumgard se također založio za moj slučaj. Odveli su me u taj centar i izvršili kompletne pretrage. Na nalaze sam morao čekati šest dana i to su bili najduži dani u mom životu. I onda, tačno na dan kada su se napunile 32 godine braka sa mojom suprugom Enisom, dobio sam dijagnozu da nije rak kostiju, već da između četvrtog i petog pršljena imam hematom koji se nije mogao otvoriti, te krv nije mogla nigdje da izađe i to je pritiskalo kičmu i stvaralo bolove. Imao sam osjećaj da sam se ponovno rodio. Nakon toga, Adisov šef, doktor Baumgard, nosio je moje nalaze na jedan seminar i pokazivao ostalima kako se ne treba raditi,  kakve katastrofalne greške prave ljekari.

Uskoro Vas opet očekuju operacije...?

- Da, početkom februara slijedi operacije kičme i to će biti moja sedma operacije. BIće to, takozvano cementiranje kičme. Operacija traje tri do četiri sata, a nakon toga neću više biti pokretan kao nekad. Samo se nadam da neću zavrsiti u invalidskim kolicima. Trenutno su mi zbog ležanja atrofirali mišići. Imam problema da odem do WC-a, ali uz moju porodicu sve lakše podnosim.

OSTATAK RAZGOVORA U PRINTANOM IZDANJU

Prijavite se ne feed komentara Komentara (0 poslano)

ukupno: | prikazano:
Molimo da se prijavite i/ili registrirate kako bi mogli komentirati članak.

Prijavi se